Rezime predavanja “Studiranjem do Allahovog dž.š. zadovoljstva”

Nakon relativno dužeg vremenskog perioda nastavljene su aktivnosti članova našeg udruženja “SEEF”. Naime, prvo predavanje u ovom semestru održano je u utorak, 7. aprila 2015. godine, u prostoriji „Mladi muslimani“, Morića Han. Tema predavanja glasila je „Studiranjem do Allahovog dž.š. zadovoljstva“, a gost predavač bio je hafiz Nedim Botić. Nedim Botić je islamski pedagog, novinar i publicista. Saradnik je i kolumnista više printanih i web medija u BiH i Evropi. Botić je diplomirao 2010. godine na Islamskog pedagoškom fakultetu u Bihaću.

U uvodnom dijelu predavanja, hafiz je istakao važnost suštinskog učenja i sticanja znanja u odnosu na samo formu, tj. „papir“ u vidu diplomu, certifikata, zvanja i slično. U prijevodu, trebamo biti svjesni da diploma ne treba i ne smije biti sama sebi svrha i cilj. Prilikom upisa studija potrebno je imati čist i jasan nijjet (namjeru) i odabrati ono za što smatramo da će nam poslužiti u našoj „misiji“ na ovom svijetu, odnosno da učimo i radimo ono od čega će i naša zajednica (i ummet u širem značenju) imati koristi.

Posebno je interesantno psihološko istraživanje koje je predavač spomenuo. Naime, britanska doktorica psihologije provela je istraživanje na grupi od 500 učenika. Učenici su bili podijeljeni u dvije grupe od po 250 učenika. Obje grupe su u serijama imale priliku uraditi 4 testa, s tim što su nakon izrade prvog testa dobili komentare na prethodno urađeni test. Iako su obje grupe imale slične rezultate, prvoj grupi djece rečeno je da su vrlo pametni, inteligentni i sposobni, dok je drugoj grupi rečeno da su se dobro potrudili, te da mogu postići uspjeh ako nastave sa trudom i napornim radom. Nakon provođenja ostatka istraživanja, rezultati su pokazali da je druga grupa djece (grupa kojoj je rečeno da će postići uspjeh uz trud i naporan rad) postigla znatno bolje rezultate (u posljednjoj fazi istraživanja obje grupe imale su priliku ponovo raditi prvi test – prva grupa imala je 30% slabije rezultate u odnosu na prvu izradu, a druga grupa 30% bolje rezultate). Dakle, rezultati su pokazali da djeca kojoj je rečeno da su „pametni“ obično imaju strah od neuspjeha, dok je druga grupa pokazala da prihvata izazove, želi da napreduje, radi i trudi se. Poenta je da trebamo shvatiti da se ne smijemo „vezati“ za mišljenja drugih ljudi. Ako se napravi ta greška, ljudi obično gube samopouzdanje. Naravno, treba razmijeniti mišljenja i prihvatiti savjet i kritiku, ali se truditi i raditi na poboljšanju i ispravljanju pogrešaka.

Islam zagovara cjeloživotno učenje, te insistira na kvalitetu, a ne kvantitetu. U Kur’anu se na nekoliko mjesta spominje vjerovanje i dobra djela, jer vjera koja je u srcu treba biti potvrđena djelima i praksom. U hadisu Muhammeda s.a.w.s. spominje se da je traženje znanja obaveza svakog muslimana. U skladu s tim, vrlo važno je i učenje hifza (memorisanje Kur’ana). Ibn Kajjim navodi da je najbliži put koji vodi ka Allahovoj dž.š. blizini i ljubavi učenje (hifz) Kur’ana. Važnost hifza shvatamo i kroz prva četiri ajeta sure Er-Rahman (U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! 1. Milostivi. 2. Poučava Kur’anu, 3. stvara čovjeka, 4. uči ga govoru.) gdje vidimo da Allah dž.š. spominje poučavanje Kur’anu prije stvaranja čovjeka, što znači da je učenje Kur’ana veća blagodat od stvaranja čovjeka. U skladu s tim, trebamo biti zahvalni Allahu dž.š. na sposobnosti i prilici za učenje. Ebu Hamid El-Gazali je rekao: „Ako te znanje koje si stekao nije spriječilo/odvratilo od činjenja zla, neće te ni zaštititi od džehennemske vatre.“

U završnom dijelu predavanja, predavač je spomenuo da izvore motivacije trebamo tražiti u čitanju biografije islamskih učenjaka. Kao primjer upornosti naveo je Ibn Hadžera (ibn – sin; hadžer – kamen), koji je shvatio važnost upornosti posmatrajući vodu čije kapljice su nakon dugotrajnog kapanja na isti kamen stvorile udubljenje. U skladu s tim, shvatio je važnost ponavljanja naučenog, upornosti, rada i truda. Također, motivirajući je i primjer Ibn Akila, koji je napisao djelo od 800 tomova, što je vjerovatno najveće djelo koje je čovjek napisao u historiji. Jedan od vrlo važnih faktora je istinski tewekkul (oslanjanje na Allaha dž.š.), ponašanje i činjenje djela kao da Ga vidimo, jer iako mi Njega ne vidimo, On nas vidi. Predavač je, također, istakao i važnost dobrog društva, posebno druženja s ljudima uspješnijim od nas, što je svojevrstan podsticaj svakom čovjeku na ulaganje dodatnog truda i napora, te napredak u svakom smislu. Na kraju, predavač je naveo da trebamo biti zadovoljni i zahvalni na onom što imamo (vidljive i nevidljive blagodati), te se često podsjećati i razmišljati o tome.